Tajna uspravnih suncokreta

-

Van Gogh je, znamo, slikao krumpire i one koji ih jedu, ali jesmo li se ikad zapitali iz čega? Sjećamo se i njegova portreta bradatog poštara Josepha Roulina koji sjedi, ali na čemu je sjedio? I konačno njegovi Suncokreti iz 1888, koji vise u Nacionalnoj galeriji u Londonu – svi znamo za jarko žute cvjetove, ali što je s vazom? Alexandra van Dongen, kustosica u muzeju Boijmans Van Beuningen u Rotterdamu, istražila je upravo te neprimjetne predmete na djelima velikog slikara, a mnoge je i našla u staretinarnicama i zbirkama te će ovog ljeta biti izloženi u rodnoj kući Van Gogha u Zundertu.

Van Goghovi Suncokreti u francuskoj vazi – čini se da je premalena da bi stajali uspravno kao što su naslikani

Predmeti nisu uvijek neupadljivi na slikama. Slavni je primjer dvostruki portret ambasadora Hansa Holbeina mlađeg, iz 1533, također u već spomenutoj Nacionalnoj galeriji. Bajno odjeven Jean de Dinteville i nešto skromniji Georges de Selve stoje usred gomile skupih znanstvenih instrumenata, matematičkih rasprava i pjesmarica. Nebeski globus, sunčani sat, astrolabi i kutomjeri na gornjoj polici povezani su s nebeskim područjem, a zemaljski globus, kompas, lutnja, kutija za flaute i otvorena pjesmarica na donjoj polici ukazuju na zemaljsko. Julia Fiore na portalu Artsy ukazuje na to da je svaki od mjernih instrumenata poravnat pogrešno, tako da je neupotrebljiv na sjevernoj geografskoj širini; to tumači kao znak kaosa – nebesa su se raspala. Nesklad se nastavlja na donjoj polici: umjesto Pariz i Bretanja piše Baris i Pritannia; matematička knjiga otvorena na riječi dividirt, što upućuje na podjelu; na lutnji je jedna žica pukla; konačno, pred njima lebdi lubanja. Svi su predmeti simbolički, a govore o svijetu kojem prijeti rasap; u njemu tek luteranska pjesmarica nudi Veni Sancte Spiritus, himnu Svetomu Duhu – nakon smrti ipak slijedi Božje konačno spasenje.

Pa dok se Ambasadori još i mogu nekako shvatiti, nered u Dürerovoj Melankoliji nitko još nije uspio srediti. To je jedan od tri velika bakroreza nastala 1513. i 1514. – druga dva su Vitez, Smrt i Vrag te Sveti Jeronim – a svi su bogati simbolikom. Što je sve majstor nagurao unutra! Na gravuri su vijenac od vodenih biljaka, ključevi, zgrada bez prozora, ljestve sa sedam prečki, vrh mijeha, mlinski kamen, vaga, zvono, pješčani sat, čekić i čavli, pila, blanja, kliješta, ravnalo, kadionica, duga, Saturn, kugla i romboedar; ne samo da to nije sve nego ne znamo i je li uopće to – Saturn je možda komet, kadionica je možda tintarnica, a vrh mijeha zapravo klistir; nešto se nazire i na romboedru, ali što? Previše je toga, i previše zagonetaka u tom, kako kaže Mitchell Merback, „prostoru bez zraka, iz snova“.

Predmeti na Van Goghovim slikama nisu ipak iz snova, nego iz stvarnosti, i stoje pred nama. Alexandra van Dongen kaže da je „Vincent materijalne predmete koje je prikazivao u svojim radovima uvijek promatrao s velikom pozornošću i njihove karakteristike prikazivao na realističan način”. Za Mrtvu prirodu s krumpirom smatralo se da je naslikana rujna 1885. u Nuenenu, selu na jugu Nizozemske gdje su tada živjeli Vincentovi roditelji. No Van Dongenova je identificirala posudu u kojoj su krumpiri kao francusku. Otkrila je da se ta, tada vrlo popularna posuda s kratkom drškom, nazvana parisienne, proizvodila u Vallaurisu, u jugoistočnoj Francuskoj, što ju je navelo da promijeni dataciju jer je pretpostavila da je mrtva priroda nastala nakon Van Goghova dolaska u Pariz u veljači 1886.

Mrtva priroda s loncem za kavu, pak, naslikana je dva tjedna nakon što je Van Gogh unajmio žutu kuću u Arlesu u svibnju 1888. Uzbuđen što se može useliti u prvu kuću koju je ikada unajmio za sebe, Vincent je pisao Theu, rekavši da je „kupio ono što mi treba da doma skuham malo kave ili juhe te dvije stolice i stol”. Tada je kupio ono što je opisao kao „blijedoplavi i bijeli karirani vrč za mlijeko“, a Van Dongenova ga je prepoznala u francuskoj industrijskoj keramici iz tvornice Sarreguemines, blizu njemačke granice. U kolovozu 1888. Van Gogh se poslužio istim stolcem ispletenim od vrbinih grana u dvama portretima, svog prijatelja poštara Josepha Roulina i dvanaestogodišnje djevojčice La Mousmé. Pošto je otišao iz Arlesa u sanatorij, pokućstvo je pohranio kod susjeda, Marie i Josepha Ginouxa. Godinu poslije, nakon izlaska iz azila, napisao je da želi samo krevet, madrac i zrcalo, a ostalo pokućstvo, uključujući i stolce, mogu zadržati. Stolac od vrbe poslije je pripao Marienoj nećakinji, Marie Jonquet, a 1960. kupio ga je belgijski stručnjak za Van Gogha Marc Tralbaut. Devet godina potom dan je za Van Goghov muzej, ali je zbog lošeg stanja zadržan u depou.

Martin Bailey, koji na portalu The Art Newspaper redovno piše o Van Goghu, i sam je došao do zanimljiva otkrića. Van Goghovi Suncokreti stoje u nečemu što je umjetnik opisao kao „žuti glineni lonac“. Bailey je našao identičnu posudu od terakote, kakve u južnoj Francuskoj zovu pots à confit, a glazirane su iznutra, kao i na gornjoj polovici vanjskog dijela, olovnom glazurom koja daje sjajni žuti oker, kako se lijepo vidi i na slici u Nacionalnoj galeriji. No kada je u tu posudu pokušao utaknuti suncokrete, otkrio je da je daleko premalena za to, a i da joj je grlo odveć široko da bi cvjetovi stajali uspravno. Pa kako je onda to Van Gogh naslikao? Eto, ipak i tu ima neka tajna.